Dok smo šetale, čula sam neki ćudan zvuk. Neko šuškanje, dozivanje, trćkaranje, smijuljenje, pucanje granćica.. Provirila je van neka mala glavica. Mala, sićušna, najmanja. Sjajila se u ovo rano jutro. Ili bila je mokra? Sjajna? Čudna. O, da. Bila je čudna. Periza je zarežala. Zašto? Ne znam. Možda nema neku dobru povijest s tim malim stvorenjima. Put do tog mjesta bio je pun trnja, granćica, šibica… Kad smo došle, Periza se počeškala po glavi. Valjda normalno za mačku/čovjeka. Kad sam rastvorila grm, zaprepastila sam se. Zavrištala sam od uzbuđenja, ruke su mi se tresle, srce je zakucalo jače.
-''O moj Bože.'' – promrljala sam sebi u bradu. – ''Što je ovo. Periza? Gdje si? Mic-mic..''
-''Dobro, pa ne moraš za mene brinuti. Ja ću biti dobro. Ako sam već proživila sve to. A što je to u grmu?''
-''Ništa, ništa.'' – viknem gledajući sumnjivo u taj grm. Taj grm? Pa mogla bi škicnut još jednom.. Možda je to bilo samo neko priviđenje... Da, sigurno je bilo priviđenje.
Idem probati opet, jer znam da je to samo moja mašta. Znam to. Oprezno, kao malo lane kada ide piti na potok, rastvorim grm.
-''Istina je, ISTINA JE!!!''
Pokušavam naći nešto čime ću se uhvatiti. Vjetar puše. Nosi mi kosu. Ta moja prokleta duga kosa. Zašto prokleta? Pa nemogu ju ukrotiti. Pokušala sam ju odrezati, ali nisam imala snage.
Jedna me vilenjakinja povukla za kosu. Zašto? Ne znam. Povukla me tako snažno, da mi je otrgala uvojak. Pa mislim koja krava. A ja sam mislila da su vilenjaci dobra mala stvorenja.
Ipak, da sam ja vila, i ja bi se brinula. Ali bi bila sretna. Plesala, šuškala, strašila,čupala, vrištala lomila.. Ma svašta bi radila. I ne bi me bilo briga. A u ovom hladnom svijetu, to nije moguće.
Treba paziti na svaki korak, svaki čin, svaku riječ. Da ne bi slučajno rekao nešto prosto. Da to kažeš, već si u medijima. Glupost. Svatko ima pravo na svoje izražavanje.
-''Periza? Tko je ovo?''
-''Duga je to priča, dođi, idemo.''
-''Kamo?''
-''Pa u grm, naravno!''
-''Kako možemo ući u taj mali grm? A i ja i ti smo podosta velike!''
Periza izvadi svoj čarobni štapić niotkud, te ga da meni.
-''Reci ''La vista, La smalla''.
-''La vista, La smalla''
Stvorili smo se u tom malom grmu.
-''A mi smo sad kao u grmu?''
-''Da, valjda.''
Kad smo došli u grm, svi su bili pristojni, nije više bilo čupanja za kosu, vrištanja, pucanja, šuškanja, plesanja.. Ne. Svi su se smirili. Vjerojatno se tako ponašaju kad dođu gosti.
Ubrzo im se pridružio Farpoej.
-''Vidi komada, a ti tako mlada.''
-''A daj ne motaj Periza, pa on je vilenjak!''
-''Pa? Sad kad smo male zašto ne bi iskoristile šansu?''
-''Šansu za što?''
-''Šansu za ljubav!''
-''Pa zar postoji samo jedna šansa za ljubav? A što oni koji se zarvode pa se ponovno udaju i po 5 puta? A to nisu šanse?''
-''To nije prava ljubav, to je za medije.''
Farpoej mi je prišao. Vjerojatno je i on mene zapazio.
-''Čuvaaaaj!!!'' prigušeni glas iz daljine.
-''Što je to? Kamo da idemo?''
Farpoej me primio za ruku, te povukao tako snažno, da sam mislila kako ću pasti istog trena.
-''Bježi, odmah! Dolazi Robert! Manijak ove male kolibice.''
Samo sam počela trčati. Osijećala sam se tako sigurno iz njega, da sam mislila da sam u nebesima. On, tako nepoznat, tako stran, želi pomoći meni, ženi s dugom neukrotivom kosom? Osjećala sam leptiriće u trbuhu. A to je kao ljubav? Hm. Ne znam. Vidjet ćemo.
Zavukli su se u jednu malu špilju.
-''Ne čekaj, a Periza? Što s njom? Gdje je ona?''
-''Ne brini, stavio sam ju u svoj ruksak, za svaki slučaj.''
Iz ruksaka proviri mala crna glava.
-''Farpoeje, Farpoeje, što ti sve imaš u ruksaku..?''
-''Ona..ona govori? Što ste vi? Čarobnjaci?''
-''Moglo bi se reći..''
Poćela sam saginjati glavu.. S nogom sam nešto motala po špiljskoj zemlji.. valjda me bilo sram? Mene, ženu s dugom kosom, spasio on. Junak? Moglo bi se reć.
-''Napokon, netko tko je kao i ja.''
-''i ti? A di je tvoja mačka?''
-''Moja mačka je doma, naravno. Lijena.''
-''A zar neće nju Robert ''sustići''?''
-''O ne, ona je vještica. Čovjek, tvrdi tako.''
-''A jel'? I moja. Ovo je ipak pomalo spooky.''
-''Slažem se. Idemo na neko sigurnije mjesto, ovdje se znaju životinje skirvati. Ponajviše lisice i medvjedi..''
-''Ja sam mislila da u ovom kraju nema lisica i medvjeda!''
Farpoej je poćeo zamuckivati – ''a e..ima tamo..gle…tu..ov..'' – kao da se vrtio 3 sata.
-''Ma dobro, sve u redu. Razumijem da želiš sve najbolje za mene!''
Farpoeju se razvukao smješak od uha do uha. Primili smo se za ruke. Da, dvoje stranaca. On ni ne zna moje ime.
-''Ime mi je felixa, samo da znaš.''
-''znam, znam.''
Sad se i meni razvukao smješak od uha do uha. Svi sretni i zadovoljni, osim Perize, ona je u ruksaku, a ni ja sama ne znam što ima u njemu. Hrana? A onda joj je dobro.
-''Može li Periza izaći van iz ruksaka?''
-''Ne. Nema šanse!''
-''O, a zašto? Pa nije ona tvoja mačka, moja je.''
-''Zato jer u ovi m krajevima postoje mačkojedi, kako ih ja zovem. A ustinu se zovu terre što znaći zemlja na latinskom. Zovu se Terre zato jer žive ispod zemlje. A jedna mačkojedica se zove Terra. Skupina je Terre. Kužiš? Ili trebaš ponovo da ti objasnim?''
-''O, ne hvala. Jel' ti ti mene smatraš glupom?''
Zastala sam. Začudila sam se jako njegovim riječima. A on je to rekao tako hladnokrvno, tako bezdušno.. On je zastao i pogledao me.
-''ne, naravno da ne. Samo sam mislio da možda nisi slušala… Većina ih misli da sam dosadan, jer sam sam kao načitan čovjek, barem tako svi govore.''
Stala sam na nožne prste i poljubila ga. Zašto? Pa eto, tako, došlo mi je.

Probudio me strašan vrisak. Bio je tako snažan, da su slike sa zida pale. To je bila Agata.
-''O bože, pa što ti je? Nisam ni mislila da si normalna, ali da si tako luda, to pa stvarno nisam mislila.'' Bez odgovora. Shvativo je bilo da ona mjesečari.
-''Samo mi je to još trebalo.'' – promrmljam – ''ionako je ona glupača.''
-''Agata!!!!'' – proderem se iz petnih žila – ''Agata? Jel' ti to mene zezaš?''
Krenula je prema jorgovanima. Ali ja sam tamo na prozoru. Vidi se da je ovo varka.
Ja se maknem s prozora, ali ona ipak nastavi pravac prema prozoru.
-''Agata stani!!!'' – proderem se iz petnih žila – ''Agata ne možeš mi to raditi! Stani Agata. Stani!'' Potrčala sam prema njoj, ali čula sam režanje.
-''Agata?'' – rekla sam to tako tiho i prigušeno, kao da me netko davi, ili da me je strah.
Već je pola sata tako. Kako? Nikako. Tiho i bezglušno. Da pozovem doktoricu? Je li to ovako svaku noć? Mislim glavno da ona ima svoj ''beauty sleep''. A dok ja moram pazit na izdajicu. A možda ona i nije izdajica. Možda je ona.. dobra? Ne. Nemogu se u to uvijeriti.Jednostavno nemogu. Ona je uvijek bila loša, površna, i glupa. Ali, možda… Ne Felixa, NE!
-''Kako samo tako lagano možeš pasti na njezinu varku?'' – čujem glas iz daljine – ''zar ti nikad nisi učila o mjesečarenju u školi? Nikad niste o tome pričali? – glas dolazi iz mraka – ''Pa bivši vlasnici su o tome sve znali.'' – promrlja.
Uplašila sam se. Znam, smiješno. Sigurno netko zalutao. Da, sigurno je to!
-''Draga, bojiš li se ti mene?'' Pojavilo se to stvorenje iz mraka.
-''Tko si ti? Van, van!'' – uhvatila sam metlu i počela tjerati to stvorenje van – ''Iš, iš!''
To je bila mačka. Crna mačka. Mislim koja ironija. Crna mačka koja govori. Ko u filmu. Hm. Ali ovo nije film. Ovo je stvarnost.
-''Što želiš od mene? Otkuda ti ovdje? Tko si ti? Zašto govoriš?''
-''želiš li odgovore na sva pitanja?''
-''Da, naravno! Imaš sreće što Agata mjesečari, pa te ne čuje, jer bi me rekla mami, a onda bi i ti i ja nadrapale, a pogotovo ti!''
-''Zašto pogotovo ja?''
-''jer govoriš. A sad odgovori na pitanja!'' – pružam ruke da dignem tu mačku. Ako to je mačka – ''želiš li da te držim?''
-''Da, molim. Već dugo nisam osjetila pravi, ljudski dodir!'' – počinje se mazit okolo-naokolo – ''a možeš me i po glavi malo počeškat..''
Počela je prest. Da, počela je prest.
-''Još uvijek nemogu vjerovati da u ruci držim mačku koja govori. A sad, odgovori na pitanja!''
-''Pa ovako.. Ja od tebe ne želim ništa. I nisam ja došla k tebi, nego ti meni. Ja sam ovdje živjela, živim, i živjet ću zauvijek. Ja sam Mačka Periza. Znam, čudno ime ali.. Nisam si ga ja sama dala. A govorim zato što sam ja zapravo čovjek.''
-''Ti? Čovjek?'' – čuje se samo jaki smijeh - ''nema šanse. Pa kako bi ti mogla biti čovjek. Ne čekaj. Ovo je sve samo san. Ugrizi me da se probudim.''
Ugrlizla me tako jako, kao da se želi dokazati. Kao da sam ju posramila, ili kao da sam uvrijedila njenu čast.
-''Sretna? Nadam se da te boli!''
-''Ne ne boli.'' – uzdahnem – ''Izgleda da si ti jedina osoba s kojom se mogu zapravo porazgovarati. A ti meni reci, zašto misliš da si ti čovjek?''
-''Ja ne mislim da sam čovjek.. Ja jesam čovjek. Želiš li čuti priču?''
-''Da želim.''
-''Davno, prije 100 godina, dvoje ljudi osnovalo je školu. Perokyff i Alimen. To je kao neka vještičja škola, što ja znam što. To su bile grupe. Perokyff i Alimen. Tijekom 100 godina dolazile su vještice. Samo viještice. Ilitiga ženske. Kako bih ja to rekla. Prije 5 godina, to je poslala mješoita škola. Dakle, i dječaci i djevojčice. Naravno, to nije išlo. Ja sam dokaz, ja sam tamo išla u školu. Dječaci su napastovali djevojčice, iskušavali čarolije na njima, čupali im kosu, gnjavili ih, stavljali puževe u cipele, uzimali im stvari.. i ne znam što još nisu.. Ali mene, baš mene nisu gnjavili. Na to se Elinor razbijesnila. Elinor je kao bila moja najbolja prijateljica, što se na kraju ispostavilo da nije'' – počela se oblizivati.
-''Ajde, nastavi!''
-''Znači ti nisi pametna? Pa nije li očito da me je začarala u mačku i da sam osuđena na besmrtnost?''
-''Aha. Oprosti.'' – spuštam glavu kao štene – ''znam kako je to kad si sam i kada vrijeme samo prolazi.''
-''Kako to?''
-''Lijepo. Prijatelja nemam, roditelji me ne vole, učitelji još manje..''
-''Izgleda da imamo puno toga zajedničkog.''
-''Da. Samo me nešto još zanima. Ako te je Elinor začarala u mačku u školi, kako si ovdje dospjela?''
-''Jednog dana, prolazila je jedna djevojčica pored puteljka do škole. Ja sam tamo imala svoju kućicu. Ta djevojćica zvala se Rahela. Ona me pokupila na putu, i uzela me doma. Brinula se za mene, mazila me, pazila me. Razgovarale smo o svačemu, i njoj sam rekla istu svoju životnu priču, kao što sam i tebi ipričala. I ona me isto tako pitala. Isto, sve je isto, da sam se i ja začudila. No, jednog dana, ona je nestala. Kasnije sam saznala da se oženila, i da ima svoju djecu. Pa sam pomislila što ću joj ja? Ionako ima previše brige. Ali također sam mislila kako me mogla samo tako ostaviti, ja sam nju smatrala obitelji..''
-''Aha. A što je sa tvojom obitelji?''
-''Oni me nisu voljeli. Vjerojatno im je bilo drago što sam nestala.''
-''Ajme. Pa ti i ja smo iste! Biti ćemo najbolje prijateljice, pokušat' ćemo nać Rahelu, sredit ćemo Agatu i .. To bi bilo to.
-''Može.'' – sjedne mi u krilo – ''A sad me mazi.''

…

Jutro je. Zora zapravo. Ja i Periza smo bile budne. Mislim, da smo cijelu noć razgovarale. Zapravo se ne sijećam.
-''O, Felixa, budna si.''
-''Šuti Agata, nitko te nije ništa pitao.''
-''O, zaboravila si da imam pištolj?''
-''Nisam, ali sigurno nema metaka u njemu..''
-''Ima, kako nema.'' – prime ga u ruku – ''za dokaz ću ti ispucati jedan pucanj.''
Napne pištolj. Bilo je stvarno napeto. Agatina ruka se tresla.
-''Budeš? Nemamo cijeli dan, znaš!''
-''Evo sad ću.'' – nosnice su joj se raširile pa je izgledala kao bik – ''pokušavam, ali nejde, nema metaka.''
Prasnuh u smijeh.
-''Nema, jelda? A di su ti? Što je, maca popapala jezik? Ili ga ni nisi imala?''
Pogledam ju ispod oka sa podrugljivim smješkom.
-''Što se smiješ? Zar ja ne smijem prijetiti?'' – pogleda me i digne obrvu te kaže vrlo ponosno – '' ti bi se odmah sa njime ozlijedila, zato sam maknula metke.''
-''Dobro. Kako god želiš.''
Istina je, da smo joj Periza i ja maknule metke. Plan je da ju izludimo. Za sada djeluje.
-''A di su ti metci? Tu sam ih stavila, znam da sam ih tu stavila!''
-''A di tu, ako ih nema?''
-''Nije važno. Znam ja di su, to se ja pravim, da ti ne znaš di su.''
-''Dobro, nema veze.''
Periza i ja smo krenule u šetnju. Znam. Glupo sa mačkom u šetnju ići, ali što mogu kad je ona čovjek.

Osijećam miris mržnje. Osijećam ga tako jako da bih ga najradije zgnječila.Mučila bi ga, dok ne bi lijepo mirisao, lijepo, kao tratinčica kad ju ubereš. Kao jorgovan dok dozrijeva. Pod mojim sićušnim, skromnim prozorom nadvija se ogromni jorgovan. Tako je velik, da je to nevjerojatno. Tako lijepo miriši, da je to nevjerojatno. Taj jedan mali cvijet. Jedan mali cvijet toliku snagu daje, toliku nadu. Navečer, kad pokušavam zaspati (ali nemogu na tako tvrdom krevetu), sjednem uz prozor, gledam u zrak, i pokušavam osjećati. Osjećati. Što? Miris? Malo ljubavi? Malo sreće? Ne. Pokušavam nešto osjetiti. Nisam već nešto osjetila dugo vremena. Zašto? A prema kome da osjetim? Majci koja me tretira kao pepeljugu? Ocu, koji mi nikad nije darovao ni trunku ljubavi, koji me nikada nije obgrlio, koji mi je davao samo materlijane stvari, kojemu nije stalo? Ah. Ne. Ali sada, dolaskom Agate, počela sam razmišljati. O čemu? O životu. Što bi bilo kad bi bilo? U mom slučaju ona stvar.
Čujem kucanje. Jako kucanje. Je li to sat? Ptica? O ne. To je Agata. Agata Dobra.
-''Halo, ima koga?''
-''Nema.''
-''Ha-ha, ajde otvori, pa sama si me zvala!''
-''Ja? Ja tebe nisam zvala!'' – odgovorih – ''to te moja draga majka zvala…''
-''Je li želiš vidjeti pismo koje si mi ti poslala?''
-''Ne, ne želim. Ja ti ga nisam poslala, i ja te ovdje ne želim. Već mi je dan dovoljno zagorčan.''
Tako sam se uživila u taj jorgovan, da sam skoro pala s prozora. Primičem se sve bliže, i bliže, te napokon otvorim vrata.
-''Što je? Zar nije bilo dovoljno što si mi otela cijeli život? No dobro, uđi. Doživjela sam i gorih stvari.''
-''E draga moja, nisam ti ja život otela. Nisam ti ja ništa otela. Meni je tvoj dragi Mateo rekao da je slobodan.''
-''A Alma? Što s njom?''
-''Ona je mene poljubila, da bude jasno.'' – ustala je s kreveta te počela raspakiravati odjeću. Polako stavlja na moju.
-''Hej! Miči svoju odječu s moje! Nemoj ni probati dirati moje stvari.''
-''Kako god.'' – ista majka. Hladnokrvna i glupa. – ''Samo da znaš, ovo ljeto neće biti dobro. Zašto? Vidjet ćeš. Zbog ovoga, ćeš platiti. Zagorčati ću ti život.''
-''Ma nabijem te! A kako ćeš to napraviti? Što ćeš staviti svoju odjeću na moju, ili ćeš možda spavati na podu, meni za osvetu? Samo da znaš, ja sam ovdje prva došla, i ti tu ništa ne možeš. Ja spavam na krevetu, je li to jasno?''
-''Ne, mi obadvije spavamo na krevetu.'' – izvadi polako pištolj iz torbe – ''Je li to jasno?''
-''O, sad si opasna cura. A ja sam mislila da si ti mamina maza.''

Miris se raširio sobom. Miris ljubomore. A možda je to bio miris jorgovana? Uglavnom, to je bila najmanje važna stvar za koju se sada moram brinuti. Guramo se na krevetu, baš kao bikovi u ringu. Na kraju, odustala sam od borbe, kao poražena mačka nakon borbe za ženku. Spavala sam na podu. Vjerovala ja to, ili ne, bilo je udobnije spavati na podu, nego sa izdajicom na krevetu..

*
U ovom ulomku su bili:
Felixa Rodan
Agata Dobra
Spominjali su se:
Alma Vi'
Mateo
Majka
Otac

Ah, a tako sam mislila kako će biti lijepo ovo ljeto. Tako sam razočarana. Soba mi je jadna. Na sredini je jedna mala sobica, sliči na koljevku. Do kreveta je komoda, ako se to može nazvati komoda. Ormara nema. Sve zaudara na staro, na miševe i na plijesan. Nadam se da če biti sve dobro. Sve mi je to moj dragi otac smjestio. On, kao i majka, ne brinu za mene. Briga ih što će mi se dogoditi, ne bi oni plakali na mom pogrebu. Ne, smijali bi se, jer bi bili presretni što su me se riješili. Budale. Čujem zvoni telefon. Brže se javim nadajući se da su mi poželjeli sreću.
-''Draga, jesi se smjestila?''
-''Jesam, naravno. Znaš ti mene, brza kao munja.''
-''Da. Kako god.'' - to je rekla tako hladnokrvno da sam se naježila - ''Jesi dobila moju ceduljicu u ruksaku?''
-''Ne, nisam.''
Poklopila je slušalicu. Ta hladnokrvna kučka od moje majke mi je poklopila slušalicu. Idem vidjeti što piše na ceduljici. Pa već sam cijeli ruksak pretražila. Možda mi je negdje ispao. Ah. Vjerojatno nije važno. Ispod kreveta je virio jedan mali papirić. A, tu je. To malo vražje stvorenje.
Na njemu je pisalo, vražjim rukopisom OD RODITELJA ZA FELIXU. Otvorila sam to tako brzo, da mi je zastao dah. Što je pisalo?
Draga Felixa, u posjet ti dolazi Agata Dobra. Molim te, budi ljubazna sa njom. Prenoćit će kod tebe.. Zapravo radit ćete skupa cijelo ljeto. Poslala sam ju nadajući se da ćete se pomiriti.
S Ljubavlju,
Mama Elinor.
Ma s ljubavlju vraga. Ah, sad moram i cijelu priču ispričati.
Kad sam bila u 3. razredu osnovne škole, Agata Dobra i ja smo bile najbolje prijateljice. S vremenom, to je poraslo malo više od najboljih prijateljica, bile smo zapravo kao sestre. Kad smo bile 8.razred na završnici, vidjela sam ju kako se ljubi sa Almom. Lezbijka!! Nisam se tome nadala, o ne nisam. Znači, ona je zapravo mislila kako smo mi u vezi. Pa nećemo valjda u troje. I onda je došla k meni, nadajući se da će me poljubiti.
-''Dolaziš?''
-''Ne.''
-''Zašto? Dođi, nemoj se bojati!''
Nakon par dana, vidjela sam ju kako se ljubi sa Mateom. Mojim dečkom. Ta krava! Ne želim ju više nikad vidjeti! Ta hladnokrvna baba mi je otela dečka i najbolje prijateljice jer se nisam željela ljubiti sa njom. Uh. Ne želim o tome ni razmišljati. A ta moja mama Elinor, nije mi valjda prava mama. Pa posvojila me naravno. Ne bih ja tako dobro ispala da sam njezina. Ona sa svojim dragim prijateljicama pijucka kavicu dok ja ribam pod, i pospremam vilu. ''Pa nabavi si ćistaćicu''
Ali naravno, neće se to nikad dogoditi. Ah. život mi je zariban. Zbog nje. Zbog moje drage majke. Kučka.